• Datum objave: Ponedjeljak - 02. 02. 2015 | 14:15
  • Kategorija: SAD
  • Broj čitanja: 1954 puta


Amerika u oblaku zabluda – Paul Craig Roberts

  • piše:
  • Paul Craig Roberts,SAD



    Ne mogu reći da je Parry oduvijek jedan od meni najdražih novinara. Tijekom 1980.tih je posvetio mnogo vremena Ronaldu Reaganu, a kako sam bio u korporativnim krugovima, vrlo dobro znam da izvršni direktori rijetko znaju sve što se događa u društvu. Suviše je ljudi, previše programa koji predstavljaju previše planova, previše agenda. Tako i predsjednici zemalja velikih poput SAD-a ne mogu pratiti sve što se događa, pa čak i ako imaju pristup točnim informacijama.



    U moje vrijeme su pomoćnik tajnika i načelnik stožera bili najvažnije karike u lancu, jer su kontrolirali protok informacija. Predsjednik bi se koncentrirao na prikupljanje sredstava za svoj reizbor i zasvoju stranku. Najveći dio vremena bi  posvećivali, te najviše energije trošili na formalnosti, susrete s dostojanstvenicima i medijske događaje u kojima su sudjelovali.  Globalno gledano, predsjednik stvarno odlučuje tek po dva ili tri pitanja, dok dobro organizirana klika oko njega aktivno sudjeluje u raznolikim pozicijama unutar vlade i ima mogućnost „stvaranja, kreiranja stvarnosti“.



    Kao što sa izvještavao mnogo puta do sada, iskustvo koje imam po pitanju „slučaja Reagan“, mi kaže da je on bio zainteresiran za dva velika pitanja, želio je zaustaviti stagflaciju za što su tek određeni ekonomski stručnjaci imali odgovor, a drugo, želio je skončati Hladni rat, ne i pobijediti u njemu.



    Obje agende su, svaka na svoj način, dovele Reagana u sukob s određenim skupinama privatnih interesnih grupacija. Bili su to Wall Street i vojno sigurnosni kompleks.



    Wall Street se najviše protivio Reaganovom gospodarskom programu, jer su mislili kako će Keynesov pristup pumpanja deficita izazvati visoke stope inflacije, te eksplodirati velikim padom vrijednosti obveznica i padom cijena dionica.



    S druge strane CIA i vojska su se grčevito borile protiv okončanja Hladnog rata, jer bi to, što je posve razvidno, umanjilo i njihovu moć, kao i budžet.



    U to vrijeme je vrlo malo novinara pratilo ova zbivanja. Lijevo orijentirani novinari se nisu mogli pomiriti s Reaganovom retorikom, za njih je Reagan vodio trickle-down ekonomiju, bio protiv Irana, te su se žestoko obrušavali na njega radi otpuštanja kontrolora leta.



    Za desno orijentirane novinare, Reaganova retorika je bila OK, ali su ga krivili što je ne provodi.



    Za ljevicu je Reaganova era bila prepuna traumatskih iskustava od kojih se Robert Parry nikada nije oporavio, te bi i dan danas vrlo teško mogao pisati kolumne o tadašnjim događajima, koji su užasni,  no nikako ih ne možete opisivati ukoliko se ne dotaknete i samo Reaganovog lika. Parry to ne razumije, no ako je sve Reaganova krivnja, tada je doista pravo malo čudo ne držati odgovornima i Clintona, Busha 1. i 2., kao i danas Obamu. Nakon što sam napisao ove retke, odmah su počele stizati optužbe da pokušavam „rehabilitirati Ronald Ray-Guna“.  On ne treba rehabilitaciju, ovdje se ne radi o njemu i ne predstavlja kritiku Parrya, upravo suprotno, ovo je pohvala za njegov članak , “‘Group-thinking’ the World into a New War.” 



    Radi se o načinu na koji morate demonizirati stranog šefa države, po uzorku primjenjenom na  Miloševiću, kako bi se SAD umješale u rat i pod krinkom nužnosti, oslobodile „lošeg ili opasnog vladara“.



    Parry to vrlo dobro opisuje, grupno razmišljanje igra veliku ulogu u sprečavanju ikakvog neslaganja, sumnje u opravdanost predmeta protiv  demonizirane osobe, te se ne preispituju stvarni planovi kojima se teži.



    Sada je na redu predsjednik Vladimir Putin i valja ga demonizirati. No, znamo i Parry i ja i Stephen F. Cohen, kao i priznati ruski stručnjaci, kako Putin nije Sadam Husein, te Rusija nije Irak, Libija, Sirija, Srbija ili Iran. Poticati sukob s Rusijom na način koji bi mogao dovesti do rata, najblaže rečeno,  nije odgovorno. Štoviše. Kao što i Parry piše, „od početka ukrajinske krize u jesen 2013., New York Times, Washington Post i gotovo svi drugi glavni SAD mediji, ponašaju se nečasno, baš kao što su činili uoči i za vrijeme rata s Irakom.“



    Profesor Cohen ističe kako je protiv Rusije, Ukrajine i Putina izgovoreno i napisano toliko laži, da se na koncu propagandisti moraju riješiti Putina kao čovjeka s argumentima. „The New Republic“, list koji čitaju oni nižeg IQ-a, je nakon toga profesora Cohena , vodećeg američkog poznavatelja Rusije, nazvao „Putinovim američkom ulizicom“.



    Parry kaže kako se Group Think proširio iz medija i vanjske politike u zajednice Udruga za slavenske, istočno-europske i euroazijske studije, te se od studenata zahtjeva građenje akademskih karijera koje počivaju na pridržavanju vladine propagandne linije, što u prijevodu znači, linije „neokonzervativaca“.



    Kao što sam mnogo puta do sada pisao, činjenice više ne igraju nikakvu ulogu u političkom životu Amerike. Činjenice koje se vode analitičkim pristupom nestaju iz akademskog života i ne igraju nikakvu ulogu u službenom izvješćivanju. Stvorena je matrica , umjetna stvarnost koja kanalizira energije i resurse zemlje u tajne programe koji služe interesima vladajućih privatnih interesnih skupina i dohranjuju neokonzervativnu ideologiju.



    Niti vlada Sjedinjenih država, niti njen narod se više ne nose s realnošću, jer je više ne prepoznaju. U američkom „izmišljenom svijetu“ neokonzervativni ulizice, mediji poput New York Timesa i njihovog kolumnista Thomasa Friedmana, određuju kako i što će se misliti, dok su istinski stručnjaci poput Stephena Cohena isključuje iz javne rasprave.



    Kao rezultat takvog postupanja, danas je Amerika (SAD) potuno slijepa i gluha. Posljedično će uništiti i samu sebe, a možda povući i ostatak svijeta za sobom. 



     Delusional America — Paul Craig Roberts 




    Facebook komentari:



    Komentari:(0)

    Napomena: - komentari čitatelja ne predstavljaju stav uredništva portala www.altermainstreaminfo.com.hr . Za sadržaj i točnost komentara čitatelja ne odgovaramo.


    Idi na vrh straniceBudite prvi koji će postaviti komentar