• Datum objave: Nedelja - 01. 02. 2015 | 16:59
  • Kategorija: Ekonomija
  • Broj čitanja: 2334 puta


Euroazijska ekonomska unija: Stogodišnja ideja je sada stvarnost i zauvijek uklanja Jeljcinove liberale s ruske političke pozornice - Ukrajina je "odustala", ali je dovela pod znak pitanja vlastiti opstanak

  • piše: N.Babic
  • Euroazija



    Kada se početkom prošle godine u u glavnom gradu Bjelorusije, Minsku, održao sastanak između šefova država Rusije, Bjelorusije i Kazahstana, izuzmemu li se tehnički detalje koji su se trebali kasnije dogovoriti na bilateralnoj razini, sasvim je bilo izvjesno da će te tri zemlje u budućnosti činiti Euroazijsku ekonomsku uniju. Brojne informacije su kružile o tome što će biti ta unija, a jedno od najčešćih pitanja je hoće li to biti korak prema obnovi Sovjetskog Saveza ili će to biti nešto poput Europske unije? Sastanci Vrhovnog euroazijskog gospodarskog vijeća održavaju se iza zatvorenih vrata, što je uzrok raznim pretpostavkama i nagađanjima.



    Analitičar Anton Klubkov piše „kako je teško analizirati proces donošenja odluka od strane političke elite bez podataka koje obično dostavljaju insajderi“. Ipak, prema dosuptnim informacijema se i prije 01. siječnja ove godine moglo donijeti nekoliko zaključaka o strateškom usmjeravanju ruske države u bivšem sovjetskom prostoru. Rusku političku elitu se može dijeliti na dvije skupine koje su stvorile dvije post-sovjetske integracijske ideologije: liberalni imperijalizam i tzv. „euro-azijatizam“.



     



    Rusija kao "liberalno carstvo"



    Projekt Rusije kao liberalnog carstva prvi put je na Državnom sveučilištu u Sankt Petersburgu 25. rujna 2003. predložio Anatolij Chubais, kada je održao predavanje u kojem je naveo osnovne ideje ruskog "liberalnog imperijalizma".



    Središnja ideja tzv. „liberalnog carstva“ je da ruska država može i treba doprinijeti širenju svoje ekonomije u susjednim zemljama, kako u trgovini, tako i na stjecanju i jačanju imovine i tako se postaviti kao centripetalna sila hegemonistička na bivšem sovjetskom prostoru.



    „Ruska država je zainteresirana za održavanje i razvoj, a ako je potrebno, za obranu temeljnih demokratskih institucija, ljudskih prava i sloboda u susjednim zemljama“, rekao je Anatolij Chubais. 



    Chubaisove ideje je pokupio Leonid Gozman, ali on tvrdi da je ruski liberalni imperijalizam u isto vrijeme „dominacija u post-sovjetskom prostoru, ali i podčinjenost globalnom liberalnom carstvu“. Naravno da je ova ideja naišla ne veliko negodovanje u političkim krugovima u Moskvi, ali i kritiku javnog mnijenja, dok su susjedne zemlje takvu ideju shvatile kao kolonijalni status o odnosu na Moskvu, što je u konačnici i trebao biti. 





    Rusija - Euroazijska sila



    Alternativa liberalnom imperijalizmu je spomenuti „euro-azijatizam“. Klasični euro-azijatizam je rođen još '20-ih godina prošlog stoljeća u krugovima ruskih emigrantskih intelektualaca, a danas je postao jedan od ključnih političkih i filozofskih pojmova.



    Rusija kao euroazijska sila nije carstvo u zapadnom smislu te riječi, nego država i civilizacija istovremeno. Dok je liberalni imperijalizam zamišljen da Rusiji daje regionalno liderstvo nad ostalim zemljama kao kolonijama, ali da se na globalnoj razini istovremeno podčinjava dominaciji američkog carstva, sudjelujući tako u velikom hegemonističkom projektu Pax Americana, euroazijski projekt podrazumijeva formiranje ravnopravne zajednice država koje su u okviru te zajednice sposobne postati jedan od polova u multipolarnom svijetu.





    Putinova euroazijska doktrina



    Ovdje nećemo detaljno pojašnjavati klasični euro-azijatizam, ali je već gore navedeno dovoljno da razbije sve zablude o tome „da je Euroazijska unija osobni imperijalistički projekt Vladimira Putina i da bez njega ne bi postojao, te da će zajedno s njim otići u ropotarnicu povijesti“. Ta misao tinja proteklih sto godina, a u listopadu 2011. ruski predsjednik u dnevnom listu Izvestia objavljuje članak "Novi integracijski projekt za Euroaziju – Danas je rođena budućnost“. Članak je sadržavao samo opća strateška načela i nije bilo jasno koji su to temelji ideologije Putinove euroazijske integracije.



    Nakon toga tadašnji ruski premijer Vladimir Putin, tijekom predsjedničke utrke 2012., objavljuje niz članaka i drži govore u kojima se posebno obraća drugim narodima i etničkim skupinama Ruske Federacije i vrlo važno rusko nacionalno pitanje pojašnjava na način da Rusiju vidi kao „multietničku državu i civilizaciju ujedinjenog ruskog naroda“. Ovdje je važna i terminologija, jer u svojoj predizbornoj kampanji 2012. on govori o ruskom „nacionalnom pitanju“, ali ne naglasak daje na „ruski narod“, što se može vidjeti u izvornim tekstovima objavljenim tijekom kampanje.

     



    „Rusiji je, sa svojim različitim jezicima, tradicijama, etničkim skupinama i kulturama, nacionalno pitanje, bez pretjerivanja, od temeljne važnosti. Svaki odgovoran političar i javna osoba treba biti svjestan da je jedan od glavnih uvjeta za samu opstojnost naše zemlje građanska i međuetnička harmonija. Vidimo što se događa u svijetu i kakvi sve rizici postoje. Stvarnost današnjice je rast etničkih i vjerskih napetosti. Nacionalizam i vjerska netolerancija su postali ideološki temelj za većinu radikalnih skupina i pokreta koji uništavaju, potkopavaju temelje države i unose podjele u društvo.

     



    Ogromne migracije, za koje vjerujemo da će se povećati, neki već zovu nove "Velike seobe", sposobne su mijenjati sliku zajedničkog života i cijele kontinente. Milijuni ljudi u potrazi za boljim životom odlaze iz područja u kojima trpe glad i sukobe, siromaštvo i socijalno propadanje. S "pogoršanjem nacionalnog pitanja" se suočavaju najrazvijenije zemlje, koje su se prethodno ponosile njihovom tolerancijom. Danas jedna za drugom najavljuju neuspjeh pokušaja da se u društvo integriraju elementi drugih kultura. Ne uspijevaju ponuditi i pružiti skladnu interakciju različitih kultura, religija i etničkih skupina. (…) Vjerujem da mi to možemo i znamo kako to učiniti. Imamo povijesno iskustvo koje nitko drugi nema. Imamo snažnu podršku u kulturi i identitetu i ojačat ćemo zemlju koju smo naslijedili od naših predaka. U stanju smo riješiti problem integracije različitih etničkih skupina i religija s kojima zajedno živimo već stoljećima. Zajedno smo pobijedili i u najstrašnijem ratu i zajedno ćemo živjeti u budućnosti. Za one koji žele ili nas pokušavaju podijeliti, ja mogu reći samo jednu stvar – samo pokušajte“, u siječnju 2012. je rekao Vladimir Putin.

     



    U svom prvom obraćanju nakon reizbora za predsjednika, u prosincu 2012., Putin daje naglasak na novi kurs u ruskoj politici, a u jesen 2013. na plenarnoj sjednici međunarodnog Valdai kluba je održao govor u kojem još jednom potvrđuje opredijeljenost euroazijskom integracijskom procesu.

     



    "Budućnost Euroazijske ekonomske unije, na kojoj puno radimo u zadnje vrijeme, nije samo skup međusobnih sporazuma. Euroazijska unija je projekt očuvanja identiteta naroda, povijesnog euroazijskog prostora u novom stoljeću i jedan novi svijet. Euroazijske integracije su šansa za zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza da postanu neovisni centar globalnog razvoja, a ne da vječno budu na periferiji Europe i Azije", u rujnu 2013. izjavljuje ruski predsjednik i ovaj govor je, nakon onoga na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu 2007. kada je naglasio važnost multipolarnog svijeta, važan za razumijevanje kasnijih događaja.

     



    Nakon Münchena BBC piše „kako je razočaravajući govor ruskog predsjednika formula za propast koja vodi u novi Hladni rat između Sjedinjenih Država i Rusije“, a nakon ovoga u jesen 2013. je uslijedio pritisak na Rusiju koji je u konačnici i doveo do građanskog rata u Ukrajini i neizvjesne budućnosti te Rusiji susjedne i nekada prijateljske zemlje. Isto tako treba reći da je Putin za u govoru u Valdai klubu rekao "da Ukrajina može izabrati s kim će ući u savez, ali da će Rusija pokrenuti zaštitne mehanizme kojima će očuvati vlastitu gospodarsku stabilnost". Izgleda kako tada ni njemu samom nije bilo ni na kraj pameti da bi se Kijev usudio pomisliti na ulazak u NATO savez, što se kasnije ispostavilo kao pogrešna procjena.

     



    Iz svog predsjedničkog ureda Putin je tražio da se informacije o njegovoj euroazijskoj doktrini prenesu: a) ruskom narodu, b) ruskoj političkoj eliti i c) međunarodnoj zajednici. 



    Članci koji su objavljivani uoči predsjedničkih izbora bili su namijenjeni narodu, govor u Kremlju je bio upućen političkoj eliti, dok je govor u Valdai klubu bio predstavljanje euroazijskog projekta međunarodnoj zajednici.

     



    Međutim, nisu sve ruske političke elite podržale predsjednikove euroazijske težnje. Nedugo nakon Putinovog govora u Valdai klubu, premijer Dmitrij Medvedev u ruskom dnevnom listu Vedomosti  objavljuje članak "Vrijeme jednostavnih rješenja je prošlo“, a Anton Klubkov piše da je to bio „liberalni manifest“ ruskog premijera. Dakle, još 2013. ruski predsjednik i premijer izražavaju različita mišljenja o tome kakav scenarij Rusija treba slijediti. 

     



     



    "Euroazijatizam" i Ruski narodni front



    Putinova euroazijska inicijativa je u početku bila podržana od strane „Ruskog narodnog fronta (ONF), organizacije osnovane u svibnju 2011. Na parlamentarnim izborima 2011. Institut za društvene i političke studije daje stručnu potporu Narodnom frontu koji objavljuje poduži dokument "Program narodnih inicijativa“. U programu su predstavljeni temelji euroazijskog projekta Rusije u XXI stoljeću: razvoj Sibira i Dalekog Istoka, integracija zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza i oblikovanje ruskog nacionalnog identiteta.

     



    U lipnju 2013. Narodni front se i službeno registrira kao udruga. Provedba euroazijskog projekta je jedna od ključnih točaka novog manifesta organizacije.



    "Namjeravamo provesti povijesnu misiju Rusije kao euroazijskog integracijskog centra na ovom prostoru. Ostvarenje euroazijskog projekta je temelj za sigurnost i razvoj ruskog i njemu povijesno, kulturno i ekonomski bliskih naroda“, stoji u novom manifestu Ruskog narodnog fronta.

     



    Prvi put nakon dugo vremena vlada je stvorila utjecajnu društveno-političku organizaciju koja ima jasnu ideologiju i ona je vrlo bliska onome što poznajemo kao „euro-azijatizam“.



    Ipak, veliku većinu zagovornika ovog puta brinu neki novoimenovani ljudi unutar društvenog pokreta, kasnije i službene udruge ONF. Prošlog ljeta je priopćeno da će euroazijske integracije u Narodnom frontu voditi Igor Jurgens, poznat po svojim liberalnim i prozapadnim uvjerenjima. U intervjuu za jedan ruski dnevni list Jurgens je rekao „kako svi zagovornici euroazijskih integracija - zapadnjaci, liberali ili panslavisti - trebaju imati široke vidike“. 



    Mnogi su to vidjeli kao pokušaj da se oprečnim liberalnim idejama izvrši pritisak na euroazijsku alternativnu ideologiju, ali je to bio pokušaj koji nije polučio nikakav uspjeh.

     



    „Čak i kada je pokušao surađivati s političkom elitom, Jurgens nije poduzeo nikakve aktivne korake kako bi promovirao svoje stavove i liberalnu ideologiju. Razlog je što jednostavno nema podršku u ruskom društvu. To ne znači da je euro-azijatizam u Narodnom frontu izvojevao i konačnu pobjedu. Kao opća nestranačka koalicija Narodni front će vjerojatno i dalje biti poprište ovog ideološkog sukoba“, piše Anton Klubkov.

     



    Ideja o Rusiji kao liberalnom carstvu je trenutno u ideološkoj krizi iz najmanje dva razloga. Prvo, liberalni imperijalizam, koji podrazumijeva širenje ruskog gospodarstva u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, ali i podređenost američkom globalnom carstvu, ne može privući bivše sovjetske republike da se pridruže carinskoj uniji. Euroazija je nesumnjivo privlačnija ideja, jer se temelji na načelima jednakosti, multikulturalnosti i uzajamne pomoći.

     



    Drugo, jačanje integracijskih procesa u post-sovjetskom prostoru dolazi u trenutku napetih odnosa između Rusije i Zapada. Pokušaji Washingtona i Bruxellesa da se Rusiji uvedu sankcije prisiljavaju ruske prozapadne političare da iz pragmatičnih razloga napuste ideologiju liberalnog imperijalizma. 

     



    Primjer je govor Dmitrija Medvedeva, koji je 2014. na „Travanjskoj međunarodnoj konferenciji“ o euroazijskim integracijama govorio u kontekstu teme promišljanja uloge Rusije u globalnoj ekonomiji. Njegovo izlaganje ukazuje da se ruski premijer, nakon dugog oklijevanja, na kraju priklonio Putinu i odlučio podržati euroazijski projekt, a ne tzv. „liberalni imperijalizam“. 

     



    Uzmemo li današnju realnost, čini se da će kao ideološki temelj integracijskih procesa u post-sovjetskom prostoru ostati samo „euro-azijatizam“ i da će upravo Zapad svojim agresivnim pristupom izbrisati i posljednje tragove liberalne prozapadne Rusije, uvezene u vrijeme Borisa Jeljcina.



     



    Rusija - Bjelorusija - Kazahstan



    Što se tiče Bjelorusije i Kazahstana, na veliku žalost zapadnih analitičara koji su 29. travnja 2014. godine pisali „kako je na sastanku Lukašenka, Nazarbajeva i Putina u Minsku došlo do nesuglasica i da je projekt Moskve upitan“, na kraju je ipak postignut sporazum o zvaničnom formiranju Euroazijske unije najkasnije do siječnja 2015.

     



    „Summit o stvaranju Euroazijske ekonomske unije dogodio se je uzalud. Aleksandar Lukašenko i Nursultan Nazarbajev su se izjasnili protiv potpisivanja ugovora o nacrtu unije zbog brojnih izuzeća od uobičajenih pravila trgovine“, piše Times, ali zato ruska  Pravda 6. svibnja 2014. piše kako je Rusija ipak uspjela dobiti suglasnost Minska o stvaranju Euroazijske ekonomske unije 2015., a dokument će biti potpisan u Astani istog mjeseca. Međutim, Bjelorusija kao naknadu za svoj potpis na sporazum želi povlastice u trgovini naftom i plinom. Naravno da Moskva silno želi da euroazijski projekt ne propadne, ali isto tako dio političara i interesne skupine ne pristaju na ishitrene ustupke koji će negativno utjecati na rusko gospodarstvo. Takav način razmišljanja je nasljeđe iz doba Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora, kada se SSSR kao „imperijalna sila“ doveo u situaciju da mora izdržavati svoje „kolonije“. 

     



    Euroazijska ekonomska unija je dugoročni pothvat i eksperti tvrde da je obračunavati prihod nekoliko tjedana ili mjeseci odmah nakon sklapanja ugovora posve nelogično.

     



    "Mislim da bilo kakvih ozbiljnih koncesija od strane Rusije vjerojatno neće biti. U stvari, svi potencijalni sukobi, ako ih ima, bit će rješavani u Euroazijskoj uniji kao cjelini, a posebno između ovih zemalja. Dakle, rano je govoriti o dugoročnoj dobiti u ovom procesu, ali se rano i žaliti na mogući gubitak ekonomskih povlastica ruskim partnerima“, rekao je prvi zamjenik predsjednika odbora ruske Dume za energetiku, Yury Lipatov.

     



    „Ovi ustupci su u cijelosti vezani za proračun Bjelorusije, koji je manji od našega. U vrijeme kada ruska ekonomija ne raste, vrlo rizično je ići na dodatne pogodnosti. U ovim uvjetima, promjene konfiguracije carinske unije mogu dovesti do neugodnih posljedica, čak i do konkurencije. Mislim da će naši partneri imati velike koristi od ruskog tržišta, jer trgovinski tokovi unutar ovog saveza su takvi da ruske sirovine šalju u Bjelorusiju i Kazahstan, gdje se obrađuju i dalje izvoze kao gotovi proizvodi. Dakle, ovo na prvi pogled i nije pobjeda za rusko gospodarstvo. Treba imati u vidu kako će integracijski procesi utjecati na naše tvrtke i industriju“, rekao je direktor Fonda za energetski razvoj, Sergej Pikin.

     



    Mediji su čak pisali kako će se službeni Minsk i Aleksandar Lukašenko teško odlučiti za potpis sporazuma o formiranju Euroazijske ekonomske unije u Astani, a ruska Panorama  "kako se u Minsku muški pregovaralo".Što to točno znači, ne zna se, jer su razgovori vođeni iza zatvorenih vrata, ali je u svom obraćanju novinarima od prije nekolko dana priznao „kako su se često koristili i pvišeni tonovi, ali je to, kada su u pitanju nacionalni interesi bilo koje zamlje, sasvim razumljivo“.



    Maratonska press-konferencija Aleksandra Lukašenka



    Zatim je Lukašenko rekao da Euroazijska ekonomska unija mora biti formirana, ali bez ograničenja u međusobnoj trgovini, uključujući i naftu. Prije sastanka je predsjednik Bjelorusije čak zaprijetio da, ako se stranke ne mogu dogovoriti, sve treba odgoditi.

     



    Međutim, čini se da je dijalog kojeg su započeli ruski predsjednik Vladimir Putin, predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko i kazahstanski predsjednik Nursultan Nazarbajev bio uspješan i nikakve crne slutnje se nisu ostvarile.





    Bjelorusija i Rusija su se dogovorile da će o ograničenjima naknadno odlučivati u bilateralnim pregovorima, iako, doduše, Minsk poziva da se to riješi u najkraćem mogućem roku. Kao ustupak Minsku će najvjerojatnije biti ponuđena financijska potpora u nekom drugom obliku, ali se ona još uvijek nije određena. Na takvu najavu eksperti da izravno davanje gotovine neće biti moguće, ali će Rusija susjedima pomoći kreditima i/ili zajedničkim projektima u izgradnji nuklearnih elektrana.



    Podsjetimo, Euroazijska ekonomska unija Bjelorusije, Rusije i Kazahstana je zaživjela 1. siječnja 2015., a Armenija i Kirgistan su također odlučili biti njen dio, što ostavlja prostora za širenje i na druge post-sovjetske republike u Središnjoj Aziji. 

     



    Od 1. siječnja 2012. tri zemlje već postojeće carinske unije rade na zajedničkom gospodarskom prostoru s kojim se stvaraju uvjeti za stabilan i učinkovit razvoj gospodarstava i podizanje životnog standarda zemalja članica. Sporazum o punoj integraciji, donesen 18. studenog 2011., počeo se provoditi u srpnju 2012.

     



    Nekoliko puta se razgovaralo o uvođenju jedinstvene valute unutar Euroazijske ekonomske unije, ali u tom smislu još nema pozitivne odluke. Zanimljivo, 6. prosinca 2012. Sjedinjene Američke Države govore o „rođenju novog globalnog konkurenta“, a nedugo potom tadašnja državna tajnica Hillary Clinton izjavljuje „kako namjerava spriječiti stvaranje nove verzije Sovjetskog Saveza, koji će zaživjeti pod krinkom ekonomske integracije između Rusije, Bjelorusije i Kazahstana“. Izjava Hillary Clinton je bila izravna prijetnja suverenim državama, ali međunarodna zajednica na to uopće nije reagirala.



    Iako se sve češće spominje i „politička unija“, ovaj projekt je u pregovorima Rusije s Bjelorusijom i Kazahstanom uvijek izbjegavao politizaciju.

     



    „Rusija nikada nije posebno naglašavala "politički" aspekt, niti bilo kakvo oživljavanje Sovjetskog Saveza. Podatak koji gđa. Clinton ne zna je da Bjelorusija i Kazahstan nikada nisu poduprli mogućnost stvaranja jedinstvenog nadnacionalnog parlamenta kao, na primjer, Europski parlament. Najviše o čemu se pregovara u ovom projektu je „sporazum o međuparlamentarnoj suradnji“, koji, ako se malo bolje pogleda, postoji već i sad“, piše analitičar Andrey Mikhailov.

     



    Spomenimo da je prije nešto više od godinu dana, tijekom posjete Rusiji, predstavnik sirijske vlade  također  izrazio namjeru da se njegova zemlja pridruži carinskoj uniji, istaknuvši da je zemlja već je prikupila sve potrebne dokumente. Ova izjava je zvučala prilično egzotično, ali se ruski dužnosnici često postavljaju prilično skeptično, pa čak i oprezno u donošenju takvih odluka. 



    Dakle, politički analitičari koji u medijima izjavljuju da Euroazijska ekonomska unija može postati neka vrsta "ponovnog rođenja Sovjetskog Saveza ili ruskog carstva", potpuno su u krivu. Govori se „kako će Rusija u potpunosti dominirati, osigurati ekonomski i vojni utjecaj na ostale zemlje članice, potom može pokušati povratiti status velesile“.

     



    Međutim, nakon što su se protiv politiziranja izjasnili glavni lideri sve tri sile – Bjelorusije, Kazahstana i Rusije – takve optužbe se sve rjeđe čuju. Na kraju treba navesti citat iz govora ruskog predsjednika koji je jasno naveo jedan od glavnih ciljeva Euroazijske ekonomske unije: "Mi predlažemo model moćne nadnacionalne unije koji može postati jedan od stupova modernog svijeta i igrati aktivnu ulogu između Europe i dinamične azijsko-pacifičke regije“.

     



    Ovo je ujedno i odgovor na pitanje koje opterećuje zapadne političare: „Može li se Euroazijska ekonomska unija pretvoriti u SSSR?“, ali i dokaz da svi dokumenti, govori, prijedlozi i analize o tome što euroazijski projekt doista jest nije dobro predstavljen međunarodnoj zajednici i svjetskoj javnosti. Svi napisi i službeni dokumenti o ideji koja se prikazuje kao Putinova zamisao, dok u stvari postoji već sto godina, još uvijek su na ruskom jeziku ili na službenim stranicama Kremlja i ruske vlade, što znači da oni koje je ruski predsjednik zadužio za taj posao nisu obavili zadaću. Takav propust nedvojbeno daje prostora i mogućnosti za manipulaciju svima onima koji euroazijski projekt žele prikazati kao „ruski imperijalizam“, dok je u stvari klasični neoimperijalizam bio sad već mrtvi projekt Rusije kao liberalnog carstva. Anton Klubkov je također pojasnio što je to konkretno trebalo značiti. Jeljcinovi liberali su bili pristali na ulogu Rusije kao regionalne sile koja će tlačiti susjedne zemlje, ali će na globalnoj razini biti u podaničkom odnosu prema „američkom carstvu“. Svima je poznato kako je završila Jeljcinova garnitura, a sankcije i otvorene prijetnje Zapada, ne više ruskim dužnosnicima, nego ruskom narodu u cjelini, učinile su da, barem deklarativno, ostaci ostataka te tzv. „liberalne elite“ sada otvoreno zagovaraju projekt euroazijskih integracija.



     



    Konačno treba reći i nekoliko riječi o Ukrajini, zemlji koja je zajedno s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom trebala sudjelovati u ovom projektu, a za koju Reuters 29. studenog 2013. piše da je "ključ za ostvarenje Putinovog sna o novoj Euroazijskoj uniji". Ukrajina je u studenom 2013. odbila sporazum s EU i prihvatila rusku pomoć, s tim da se Janukovič nije otvoreno izjasnio ni za pristupanje ovom drugom projektu, ali se u veljači iz poznatih razloga „predomislila“ i okrenula Bruxellesu i Washingtonu i taj „odabir“ sada vodi njenom raspadu po jugoslavenskom scenariju. Ovaj vrlo precizan plan je za cilj imao preko Ukrajine potkopati temelje cijelog euroazijskog projekta, međutim, u glavnom gradu Kazahstana, Astani, ipak je potpisan sporazuma o osnivanju Euroazijske ekonomske unije, a brojni mediji na sam dan potpisivanja sporazuma uopće nisu komentirali taj povijesni događaj  i poslu kojeg su kraju priveli lideri Rusije, Bjelorusije i Kazahstana, a Radio Slobodna Europa je, umjesto da piše o konačnoom dogovoru, naglasak daje na „represivne mjere kazahstanske policije koja je preventivno pritvorila 20 prosvjednika koji su namjeravali izraziti svoje nezadovoljstvo postignutim sporazumom, a među njima i poznatog oporbenog aktivista i njihovog dopisnika Orkena Zhoyamergea“.

     



    Istina je da su ruski mediji tijekom 2013. veliku pozornost posvetili Ukrajini i pisali o razlozima potrebe sudjelovanja Ukrajine u Euroazijskoj uniji. Poslušajmo dva samo dva ulomka izlaganja dvojice znanstvenika i analitičara, nakon čega je valjda posve jasno zašto Zapad pod svaku cijenu želi uništiti euroazijski projekt i to žrtvujući zemlju od skoro 50 milijuna ljudi.

     



    Znanstvenik i publicist V. Podgorny pojašnjava potrebu pristupanja Ukrajine, ne toliko zbog ostalih članica i Ukrajine same, već zbog svijeta u kojem živimo i zato što ta zemlja prirodno pripada euroazijskom prostoru. 

     



    „Ekonomska kriza u svijetu stalno raste. Nositi se s krizom u Ukrajini i ostati pri stavu integracije u Euroazijsku uniju bez stvaranja nove političke snage je nemoguće. Globalna kriza liberalnog tržišnog gospodarstva, koje se temelji na stvaranju profita po svaku cijenu i stimulira prekomjernu potrošnju apsolutno nepotrebnu za većinu stanovništva mnogih zemalja alarmantno raste. Mi moramo tražiti izlaz iz ove slijepe ulice i Ukrajina mora naći novi model koji će dovesti do sinergije s ostalim zemljama članicama Euroazijske unije“, piše Podgorny nekoliko mjeseci prije izbijanja ukrajinske krize.

     



    Znanstvenik i analitičar A. G. Barabash navodi „kako globalna liberalna monetarna ekonomija propada i da jedno euroazijska civilizacija može konkurirati globaliziranom i apsurdnom liberalnom tržišnom gospodarstvu“.

     



    „Objektivni procesi globalizacije su ekonomska, politička i kulturna integracija na svjetskoj razini, međutim, za naše istočnoslavensko etničko područje takva globalizacija je neprihvatljiva, jer to će dovesti do našeg nestanka. Ovakav način razvoja gospodarstva neminovno dovodi do vojnog, gospodarskog, političkog i kulturnog nasilja razvijenih zemalja nad tzv. „drugorazrednim“ i „trećerazrednim“ zemljama. Usprkos ogromnim razlikama između zemalja i naroda (geografski, na tehnološkoj razini, kulturno i rezervama prirodnih resursa), zemlje ponavlja greške i pristaju da vodećim kapitalističkim državama budu kolonije. Globalizacija će neminovno završiti uništenjem slabih, nerazvijenih zemalja. Natjecati se međusobno mogu samo zemlje na otprilike istom stupnju tehnološkog razvoja. Mi u određenoj mjeri „zaostajemo“ za tzv. zapadnim zemljama i neki naivno misle da će nam Zapad omogućiti da se uhvatimo korak s njima. Zapad nama neće pomoći! U pozadini globalizacije čiči prijetnja da se istočnoslavenska i euroazijska civilizacija rastvore u truležu amerikanizirane prozapadne močvare. Od vitalnog je interesa zaštititi svoj identitet, kulturu i tradiciju. To se može učiniti jačanjem granica uvođenjem platnog viznog režima za sve, bez iznimke, osim za građane euroazijske unije. Otkazivanjem ugovora sa Svjetskom trgovinskom organizacijom. Podizanjem carina na većinu proizvoda koji uopće nisu od važnosti za naše građane i poticanjem unutarnje proizvodnje. Uvođenje jedinstvene valute koja će imati pokriće u zlatu. Moramo napustiti razorno načelo proširenje proizvodnje, a ne bi trebalo biti viška roba, jer je to beskorisni gubitak prirodnih resursa. Umjesto rasipanja, prioritet bi trebala biti izgradnja stanova za građane Ukrajine i Euroazijske unije, kao i gradnja objekata koji će biti privremeni smještaj za studente i mlade. Zemlje Euroazijske unije mogu osigurati dovoljno hrane za svoje građane, što mnoge zemlje trebaju čine bez uvoza. Etničke skupine mogu biti uspješne samo ako odbace ponižavajuća načela liberalizma. Ovo je dugotrajan proces koji od lidera traži izvanrednu osobnu hrabrosti, a od društva odbacivanje pretjeranog konzumerizma i da se prioritet da načelima zajedništva. Država može biti uspješna samo ako je uspješna najmanje polovica njenih građana. Prostranstva Ukrajine, Rusije, Bjelorusije i Kazahstana su naša zemlja, zemlja naše djece i unuka i trajat će stoljećima. Moramo štititi svoju zemlju, svoju kulturu i načela zajedništva“, piše Barabash.

     



    Washington je „uspješno“ isključio Ukrajinu iz ovog procesa, jer taj veliki projekt udara u same temelje neoliberalne doktrine i smrtna je opasnost za političku, financijsku i poduzetničku elitu sa Zapada. Štoviše, euroazijski projekt je osmišljen da dugoročno pređe granice bivšeg sovjetskog prostora, stoga se ne treba čuditi reakciji Washingtona koji će, ako bude trebalo, i zaratiti u Ukrajini samo da zaustavi „epidemiju“ drugačije misli i političke filozofije od ove koju ovdje poznajemo i živimo.



     




    Facebook komentari:



    Komentari:(0)

    Napomena: - komentari čitatelja ne predstavljaju stav uredništva portala www.altermainstreaminfo.com.hr . Za sadržaj i točnost komentara čitatelja ne odgovaramo.


    Idi na vrh straniceBudite prvi koji će postaviti komentar