• Datum objave: Utorak - 22. 11. 2016 | 12:26
  • Kategorija: Geopolitika
  • Broj čitanja: 2277 puta


Farsa s pregovorima o ujedinjenju Cipra – London će održavati "status quo" dok god bude mogao

  • piše: N.Babic


  • Jučer su lideri ciparskih Grka i Turaka na pregovorima u Švicarskoj razgovarali o teritorijalnim pitanjima, navodno, posljednjoj skupini teškoća koje moraju riješiti kako bi iz podijeljenog otoka stvorili saveznu državu, izvijestila je ciparska televizija RIK.



    Nikos Anastasiades, čelnik grčke strane i njegov sugovornik Mustafa Akinci s turske, u ljetovalištu Mont Pelerin su trebali odlučiti hoće li ciparskim Grcima biti vraćena područja koja su turske postrojbe okupirale prije više od 40 godina.



    Ciparski Grci traže da buduće unutarnje granice budu jasno definirane na kartama, a ciparski Turci dosad su ponudili tek popis načela kojima se treba voditi pri iscrtavanju granica, navode izvori bliski pregovorima.



    Ankara i turski dio Cipra žele da turski vojnici kao zaštitne snage ostanu na otoku, a ciparski Grci i Atena takvu ideju odbacuju.



    Cipar je strateški važan otok u Mediteranu na granici Europe i Bliskog istoka. Otok je podijeljen od 1974. kada je Grčka na Cipru izvela državni udar, a turska vojska uzvratila invazijom. Članica Europske unije je samo zajednica ciparskih Grka, dok sjeverni, turski dio otoka, priznaje samo vlada Turske. 



    Iako se očekivalo da će na jučerašnjim pregovorima postići nekakav sporazum, te da će se nova konferencija, na kojoj su trebali sudjelovati i predstavnici Grčke, Turske, Ujedinjenih naroda te možda i Europske unije, održati već početkom prosinca, do dogovora nije došlo.



    "Usprkos njihovim najboljim naporima, nisu bili u stanju ostvariti potrebne preinake kriterija teritorijalnog podešavanja koje bi otvorile put posljednjoj fazi pregovora. Obje strane odlučile su se vratiti na Cipar i razmisliti o putu kojim će nastaviti", rekao je glasnogovornik UN-a na Cipru Aleem Siddique u vrlo kratkom priopćenju.



    Razlog zbog kojeg je teško očekivati da će doći do dogovora ciparskih Grka i Turaka ne leži u toliko u Nikosu Anastasiadesu, čelniku grčke strane i Mustafi Akinciju, koji je na pregovorima predstavljao ciparske Turke i čini se da će otok i dalje ostati podijeljen, bez obzira na napore da se tak problem konačno skine s dnevnog reda.



    Na Cipru je raspoređena i mirovna misija s najdužim stažem na svijetu, a otok, koji se nalazi u srcu istočnog Mediterana, još uvijek je podijeljen na dva dijela, a granicu između suprotstavljenih strana čuvaju "plave kacige"UN-a (UNFICYP). 



    Još 2014. godine, na 40. obljetnicu turske invazije na Cipar, specijalni izaslanik UN-a Alexander Downer je zaključio kako nije postignut nikakav napredak u pregovorima koji su započeli 2008. UN se nadao kako će se pronaći nekakvo rješenje za vrijeme ciparskog predsjedavanja Europskom unijom, ali je tursko izaslanstvo 25. rujna 2012. napustilo pregovore.



    Tadašnji turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu je u UN-u izjavio kako su pregovori propali "zbog tvrdoglavosti ciparskih Grka i nedostatka političke volje s njihove strane". 



    Iako se sve strane pozivaju da se suzdrže od nasilja, a kasnije je donesena rezolucija o produženju mandata mirovnih snaga, napetosti su ciparska svakodnevica. 



    Razlog podjele otoka, kao i uzroci unutarnjeg sukoba koji priječi da se dvije strane ujedine pod jednom zastavom, uglavnom se prešućuje u službenoj historiografiji, a možda ne bi bilo zgorega dodati još koju stranicu "crnoj knjizi neokolonijalizma", kojeg je Zapad provodio poslije Drugog svjetskog rata.



    Iako na Cipru živi grčko-pravoslavna većina, nakon vladavine Feničana, Rima, franačkog carstva i Venecije, 1571. godine otok ulazi u sastav Osmanskog Carstva, pod čijom vladavinom ostaje sve do Prvog svjetskog rata.



    Međutim, Velika Britanija već 1878. zauzima ciparski teritorij, zbog njegove strateške važnosti nakon otvaranja Sueskog kanala 1869. Budući da je kanal uvelike izmijenio morske rute komercijalnih plovnih kompanija, od kojih je najmoćnija bila ona britanska, ući u posjed jednog takvog "naoružanog poligona" pred vratima Sueza je bilo nužno kako bi se zaštitili geopolitički i gospodarski interesi Ujedinjenog Kraljevstva. U sporazumu između Istanbula i Londona, prema kojemu je sultan samo formalno vladao otokom, a Cipar prešao u posjed britanske krune, stajala je klauzula prema kojoj se Engleska obvezala pomoći Turskoj u ratu protiv Rusije. Rusija je u to vrijeme munjevito napredovala i zauzimala dnevno oko 150 četvornih kilometara, šireći svoje granice na jugozapadu, što je Veliku Britaniju počelo zabrinjavati zbog plovnih putova koji su ih povezivali s njenim kolonijama.



    Ciparski narod je u Englezima je vidio mogućnost ostvarivanja svojih vjekovnih težnji. Engleska je uvijek podržavala grčki narod, uključujući i ciparske Grke, u borbi za neovisnost, a tada se rodila i ideja o ujedinjenju Cipra s Grčkom. Te ambicije se nisu ostvarile, jer je Engleska pred sam početak Prvog svjetskog rata i "de iure" proglasila Cipar svojim teritorijem.



    Tada je započeo dugi period borbe za ostvarivanje temeljnih prava koja im je britanska kruna uskraćivala. Englezi su zabranili predavanje grčke povijesti, protjerivali biskupe i obične građane koji su dizali glas protiv njihove vladavine. Pravoslavna crkva je bila ta koja je preuzela funkciju glasnogovornika volje naroda.



    Makarios III, nakon Drugog svjetskog rata i nakon što se Engleska skrivala iza velikih obećanja, preuzima inicijativu, smatrajući kako je došao povoljan povijesni trenutak za ostvarenje neovisnosti, ponajprije zbog procesa dekolonijalizacije koji je u svijetu započeo krajem 40-ih i početkom 50-ih.



    Pozivajući se na neotuđivo pravo na samoodređenje, koje je bilo sastavni dio povelje UN-a, karizmatični i legendarni biskup Makarios je započeo "bitku" kojoj se pridružio cijeli ciparski narod.



    Ciparsko pitanje je postalo međunarodni problem koji su velike sile, zbog svojih strateških i vojnih interesa, riješile "hladnoratovskom logikom". Ne mogu se zanemariti zbivanja na sjeveru Afrike u to vrijeme, kao ni ona na Bliskom istoku, kako bi se razumjela važnost Cipra.



    Odlaskom britanskih kolonijalnih vlasti iz Egipta, Palestine i Iraka, Cipar je postao od ključne važnosti za Engleze. S njegovog teritorija su mogli nadzirati Bliski istok i sjever Afrike.



    I u drugim dijelovima su se počele javljati težnje za punim suverenitetom. U Libiji je pukovnik Gaddafi svrgnuo korumpirani i sluganski režim državnim udarom. Sirija i Jemen su se sve više približavali Sovjetskom Savezu, a general Naser je 1952. svrgnuo kralja Faruka, koji je služio britanskoj kruni i uspostavio neku vrst socijalističke panarapske vlasti. Nacionalizacija Sueskog kanala 1956. je uznemirila zapadne sile i dovela do agresije na Egipat, u kojoj su sudjelovali Francuska, Velika Britanija i Izrael. Nacionalizacija naftne kompanije "Anglo-Iranian Oil Company" od strane iranskih vlasti je dovela do potpisivanja "Bagdadskog ugovora" iz 1955., koji je definirao odnose između Velike Britanije, SAD-a, Turske, Iraka i Irana u zajedničkim aktivnostima protiv Sovjetskog Saveza. Iran je, kako se kasnije dokazalo u zaplijenjenim dokumentima u zauzetom američkom veleposlanstvu u Teheranu,  pristao na ovu suradnji zahvaljujući uspješnoj intervenciji američkih tajnih službi.



    Na Cipru se za to vrijeme i dalje težilo ujedinjenju, što je podržavala i međunarodna zajednica, ali se oglasila turska manjina koja je činila oko 20% stanovništva. U novonastalim okolnostima, Britanci su vješto iskoristili neodlučnost Turaka, te rasplamsali požar koji se pretvorio u sukob. Treba napomenuti kako u cjelokupnoj povijesti otoka nikada nije primijećen antagonizam između većinskog grčkog stanovništva i turske manjine.



    London je, međutim, uspio unijeti razdor u zajednicu na otoku, i privići pažnju susjedne Turske, koja se nalazila na samo 40 kilometara udaljenosti. Englezi su u to vrijeme tvrdili kako je Egejsko more postalo "grčko jezero", šireći mržnju između ta dva naroda. Iskoristili su staru metodu "divide et impera", u čemu su stručnjaci, čime su sebi osigurali ostanak na otoku, navodno "kako bi bili jamac miru" ili barem situaciji "status quo".



    Zapadne sile nisu skrivale svoje simpatije prema Turskoj, koja je bila antikomunistička zemlja, imala je jaku i organiziranu vojsku i povoljan strateški položaj. Britanci su Tursku, ne bez razloga, proglasili jednom od najvažnijih članica NATO saveza. Grčka je bila mala, vojno slaba i s političkom situacijom unutar zemlje koja nije ulijevala sigurnost, te stoga nije bila pretjerano važna velikim silama. Jedino je SSSR otvoreno podržavao "socijalista" Makariosa i njegove težnje za samoodređenjem. Mada, za podršku ciparskom narodu treba najviše zahvaliti činjenici da bi oslobođenjem otok morale napustiti strane trupe, a time i ukloniti vojne baze. Iako je Moskva "tjerala vodu na svoj mlin", Ciprani su u Sovjetskom Savezu ipak našli dostojnog sponzora koji im je omogućio da zarade simpatije cijelog Trećeg svijeta i nesvrstanih zemalja.



    Nakon pregovora koji su se vodili 1960.  zbog proglašenja neovisnosti Cipra, zemlja je postala talac takozvanog "Ugovora garancije mira", kojeg su potpisale Grčka, Turska i Velika Britanija, koji je frustrirao grčku većinu zbog prava koja su dobili Turci. Ugovor je branio novonastaloj državi da donosi samostalne odluke, koje jedna neovisna država inače donosi bez dozvole strane sile, a Cipar je više ličio na protektorat, nego na neovisnu državu. Čak ni Ustav nisu smjeli donijeti bez dozvole sve tri zemlje potpisnice, a da ne govorimo o potpisivanju drugih međunarodnih ugovora.



    Makarios, koji je postao predsjednik, vidjevši kako ne može postići više od toga, zadovoljio se i s takvim oblikom "državnosti", misleći kako je to samo prvi korak na putu ka cilju. Narod je sve više iskazivao svoje nezadovoljstvo tom situacijom, te je 1963. došlo do incidenata zbog kojih je UN u ožujku 1964. na Cipar uputio mirovne snage (UNFICYP). Sljedećih deset godina su obilježili periodi napetosti i nasilja, sve dok 15 srpnja 1974. nije došlo do vojnog udara kojeg je organizirala Grčka. Makariosova vlada je srušena, što je rezultiralo turskom invazijom.



    Još jednom treba sagledati situaciju regiji u vrijeme turske invazije. 1973. se Izrael, uz podršku Zapada, suprotstavio zemljama članicama OPEC-a i uzrokovao rast cijene nafte na svjetskom tržištu. Koju godinu ranije je CIA organizirala vojni udar u Grčkoj i dovela vojnu huntu na vlast, što je imalo velikog utjecaja na sudbinu Cipra.



    Na otoku je uspio vojni udar i Makarios je morao pobjeći u New York, gdje je u Vijeću sigurnosti uspio postići da se izglasa rezolucija kojom se zahtijeva vraćanje na stanje koje je prethodilo prevratu. Istovremeno su turske trupe u invaziji na Cipar potiskivale ciparske Grke na svim bojišnicama, čineći pri tome ratne zločine kakve otok ne pamti. U deset dana su zauzele 37% teritorija i protjerale sve Grke sa zaposjednutih područja. Proglašena je Turska Republika Cipar, koju su vlasti u Ankari kolonizirali i naselili Turcima iz siromašnih dijelova Turske. Turski dio Cipra kao neovisnu državu je priznala samo Turska, a ona ne bi mogla opstati bez pomoći Ankare, budući da nema skoro nikakvo gospodarstvo, ni resurse.



    Na kraju, po završetku oružanih sukoba, na otoku su ostale britanske vojne baze, što je i bila želja Londona. Može se zaključiti kako je vojni udar, koji je trebao Cipar ujediniti s Grcima i Atenom u stvari služio interesima Velike Britanije i London će sve učiniti da se još dugo vremena na otoku održi "status quo".



    Negativan ishod pregovora bio i očekivan, jer Velika Britanija ima dvije strateške baze na otoku, a prošle godine je Rusija pokrenula pregovore o otvaranju svojih baza na Cipru, u Pafosu, Limassolu i Larnaki. Nakon što je ovo bila tema tijekom cijele 2015. godine, kasnije su u Moskvi odbacili ovu ideju, a najviši diplomati kažu su rekli da se o tome više ne raspravlja, iako je su ruski brodovi pristajali u ciparske luke za nadopunu gorivom ili iz drugih potreba.



    Moskva i Nicosia ne razmatraju  mogućnost postavljanja ruskih vojnih baza na Cipru, rekli su najviši diplomati dvije zemlje prije manje od mjesec dana, prenosi Cyprus mail.



    Nakon sastanka s ruskim kolegom Lavrovom, ministar vanjskih poslova Cipra Ioannis Kasoulides je citiran od ruske novinske agencije TASS.



    "Ne mislim da je to bilo objašnjeno od strane predstavnika vladinih krugova. Stvarni život je pokazao da Rusija može doći u Siriju bez ikakvih drugih baza", rekao je Kasoulides tijekom radnog posjeta Moskvi.



    Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je na mogućnost gradnje ruskih baza na Cipru rekao: "Nismo razgovarali o ničemu sličnom. U načelu, ruska mornarica se koristi lukama na Cipru, ali bez posebnih usluga. Ne sjećam se da je ovo pitanje još uvijek tema rasprave između Republike Cipra i nas."



    Lavrov je dodao o kako su ruske baze u Siriji dovoljne.



    Dvije zemlje već imaju dogovor koji omogućuje ruskim ratnim brodovima da pristaju u lukama Limassol i Larnaka.



    Rusija, koja je saveznik Sirije i predsjednika Bashara Al-Assada, od 1971. godine ima pomorsku bazu u Tartusu u Siriji, a sada i zrakoplovnu Hmeymim u Latakiji.



    Dakle, do ujedinjenja Cipra neće sigurno doći dogovorom Anastasiadesa i Akincija, posredovanjem Ujedinjenih naroda ili Europske unije, nego, jednako kao i u vrijeme kada je Cipar postao britanski "protektorat", te kada je, opet zaslugom Velike Britanije, Turska uspjela okupirati sjeverni dio otoka, "netko drugi" i "negdje drugdje" odluči da mu otok više nije potreban. A to je scenarij kojeg je, barem srednjoročno, teško očekivati.





    Poštovani čitatelji, uplatom donacije, makar i simbolične, omogućit ćete da AMSI nastavi s radom!



    Copyright © 2016. www.altermainstreaminfo.com.hr




    Facebook komentari:



    Komentari:(19)

    Napomena: - komentari čitatelja ne predstavljaju stav uredništva portala www.altermainstreaminfo.com.hr . Za sadržaj i točnost komentara čitatelja ne odgovaramo.