• Datum objave: Srijeda - 18. 02. 2015 | 11:46
  • Kategorija: Geopolitika
  • Broj čitanja: 3652 puta


Putinov osmjeh u Minsku i zašto Gruzija, Moldavija i Ukrajina nikada neće postati članice NATO saveza

  • piše: N.Babic
  • putinov osmjeh



    Po završetku maratonskih pregovora u Minsku, iako prilčno umoran nakon mukotrpne i neprospavane noći, ruski je predsjednik Vladimir Putin pred novinare izašao s osmjehom i izjavio „kako je nakon teške noći ipak svanulo dobro jutro“.



    Taj su detalj primijetili mnogi analitičari, bilo ruski bilo zapadni , a većina ih se slaže kako je najavljenim ustavnim promjenama u Ukrajini, izborima u Donbasu, posebnim statusima tih regija (iako se ne zna kakvim ?!), kao i nespominjanjem Krima Rusija praktično spriječila ulazak Ukrajine u NATO savez, a time vjerojatno osigurala i pretpostavke za trajni mir u tom dijelu Europe. Naravno, primirje i sporazum iz Minska još treba do kraja implementirati, ali je činjenica da osim Debalceva, istočno od Mariupolja i sjeveroistočno od Luganska i nema nekog većeg kršenja primirja, a na ove tri vruće točke i službeni Kijev reagira mlako ili nikako.



    Razloga za Putinov osmjeh treba tražiti u prvim danima previranja koja su prerasla u sukob u Donbasu, kada se nije pretjerano izjašnjavo o njegovom tijeku. Naime, tada je Stephen Blank, viši savjetnik američkog Vijeća za vanjsku politiku, objavio analizu u kojoj ne upozorava na ruske namjere na istoku Europe, nego u jugoistočnoj Europi i na Balkanu, te naglasio kako na predstojećem summitu NATO saveza u Cardiffu treba sve učiniti kako bi se kao punopravna članica primila Crna Gora, potom treba „izgladiti nesporazum“ između Makedonije i Grčke oko imena bivše jugoslavenske republike i tako Skopju otvoriti vrata NATO saveza, a Srbiji i Bosni i Hercegovini ponuditi Akcijski plan za članstvo ( Membership Action Plan), čime bi se umanjio ruski utjecaj u te dvije balkanske zemlje. Potom je naglasio potrebu pojačanog angažmana Europske unije u Moldaviji, zemlji koju su Rusi „zamrznutim sukobom u Pridnjestrovlju de facto podijelili i udarili temelje još jednom ruskom izdvojenom teritoriju“, ali nigdje ne spominje sjevernoatlantske integracije. 



    Američki analitičar formalno upozorava kako je ruska namjera „Crno more pretvoriti u rusko jezero", te kako "ruske aktivnosti na istoku Ukrajine za cilj imaju povezivanje istočnih i južnih ukrajinskih regija, među kojima i Odesu, koje bi u konačnici tvorile cjelinu s Pridnjestrovljem“, ali nema stvarnih i konkretnih prijedloga kako riješiti to pitanje.



    Iako analiza Stephena Blanka obiluje povijesnim revizionizmom i netočnim tvrdnjama, jedno je ipak točno, a to je da Balkan dobiva prioritet nad zemljama koje dugi niz godina sve čine kako bi ostvarile san njihovih prozpadnih vlada o punopravnom članstvu u NATO savezu.



    Razlog je za ovakav američki stav je više nego jednostavan: Rusija je svojim prisustvom u Pridnjestrovlju, ujedinjenjem s Krimom i vojnom kampanjom 2008. u Gruziji, odnosno osamostaljenjem Južne Osetije i Abhazije, Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju dovela u situaciju da, ako žele ući u NATO savez, po nalogu sjedišta saveza u Bruxellesu moraju ili povratiti teritorijalni integritet, ili bi to bilo moguće jedino odricanjem dijela teritorija, što nijedna od tri zemlje, barem u srednjoročnom razdoblju, sigurno neće učiniti.





    Dakle, najbolji primjer koji argumentira tvrdnju da Ukrajina neće  ući u NATO je slučaj Gruzije. Ta je zemlja eklatantan primjer uspješne taktike Kremlja, koji je svojim aktivnostima na Krimu, ranije u Pridnjestrovlju, Južnoj Osetiji i Abhaziji stratezima NATO saveza postavilo nepremostivu prepreku. U ovim okolnostima u sjedištu NATO saveza u Bruxellesu nitko nema odgovor kako Gruziju, Moldaviju i Ukrajinu primiti kao punopravne članice, a istog trenutka po članku 5.Sjevernoatlantskog ugovora  ne ući u rat s Ruskom Federacijom.



     

    „Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada svaka od njih pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjevernoatlantskog područja“, između ostalog stoji u famoznom članku 5. , koji također kaže „kako se svaki takav oružani napad i mjere poduzete kao rezultat tog napada moraju se odmah prijaviti Vijeću sigurnosti i moraju se zaustaviti kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti“.



     

    Naravno da bi u slučaju izravnog napada na jednu od zemalja članica saveza odluka Vijeća sigurnosti bila potpuno nevažna, a ovaj je članak krivo protumačen i nakon napada World Trade Center u New Yorku 11. rujna 2001., kada je Afganistan  odabran za metu „kao zemlja domaćin terorističkoj organizaciji“. Međutim, Al Qaeda je međunarodna teroristička mreža, bez teritorija, državnog ustroja, vlade i društveno-političkog uređenja, zbog čega je čak došlo do prijepora među zemljama članicama NATO saveza i neke su tvrdile da se u tom slučaju Washington ne može pozivati na spomenutu zajedničku obvezu.





    Danas, kada bi NATO kojim slučajem primio Ukrajinu, Gruziju i Moldaviju u punopravno članstvo i ostao pri stavu „kako ne priznaje posljedice ruske agresije na Krim, Pridnjestrovlje, Južnu Osetiju i Abhaziju“, tada bi prema vlastitom statutu bio dužan i reagirati, ali pod puno jasnijim okolnostima nego što su bile prilikom napada na Al Qaedu u Afganistanu 2001. godine.



    Primjer Gruzije samo dokazuje tvrdnju i da NATO uopće nema namjeru primiti ove zemlje u punopravno članstvo. 





    U svijetlu događaja u Ukrajini se gotovo svakodnevno pisalo o proširenju NATO saveza, a jedna od ključnih zemalja u ostvarenju geostrateških i geopolitičkih interesa Washingtona u jugoistočnoj Europi je ipak Gruzija. Izgledalo je da se čini sve kako bi ta zemlja nakon dugogodišnjih napora napokon mogla ostvariti konačni cilj prozapadne političke elite, a to je punopravno članstvo u NATO savezu. 



    Bivši glavni tajnik saveza, Anders Fogh Rasmussen, Gruziji je zahvalio na "velikom doprinosu kojeg je dala u misiji ISAF-a u Afganistanu", potom naglasio "kako Gruzija može postati model za regiju - zemlja koja pruža sigurnost i stabilnost, slijedi stvarne reforme i na dobrom putu je da ostvari svoj suvereni izbor europske i euroatlantske integracije", ali je rekao još nešto, što je puno važnije.





    "Ostajemo čvrsti u našoj podršci suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Gruzije unutar njezinih međunarodno priznatih granica, a mi ćemo i dalje podržavati Gruziju njene euroatlantske aspiracije",rekao je Rasmussen, čime je neizravno poručio da će NATO samo „podržavati“ Gruziju u njenim aspiracijama, ali je punopravno članstvo „nemoguća misija“ sve dok ta zemlja ne ostvari potpuni suverenitet i teritorijalnu cjelovitost.



    Kada bi sudili po 
    broju posjeta Andersa Fogha Rasmussena Tbilisiju i pregovorima koji su s predstavnivima gruzijskih vlasti vođeni u Bruxellesu, Gruzija je trebala biti članica saveza već dugi niz godina, ali kao što znamo, ona to nije, niti će uskoro biti iz više razloga, od kojih je pitanje Južne Osetije i Abhazije svakako najvažnije.



    No pođimo redom. Za vrijeme vladavine Zviada Gamsakhurdie , prvog gruzijskog predsjednika, eksplodirao je val izrazito prozapadnog raspoloženja, ali Gruzija nije imala vojsku. Nije bila u stanju kontrolirati cijeli svoj teritorij, a Abhazija i Južna Osetija, tada još gruzijske pokrajine, nedugo nakon njegovog izbora su tražile odcjepljenje.





    Nakon Gamsakhurdievog svrgavanja od strane kriminalnih bandi, njegov izabrani nasljednik, Eduard Shevardnadze, ostao je miljenik Zapada u teoriji, ali čisti oportunist u praksi, što su u Washingtonu vrlo dobro znali.





    Čak i ako je vodio zemlju držeći se prozapadne linije, Shevardnadze nikada nije bio vjerodostojan saveznik, ali je bio u takvoj poziciji da nije mogao promijeniti stranu, za New Eastern Outlook piše Seth Ferris. 



    Na kraju se Washington odlučio da je došlo vrijeme za početak otkrivanja mnogih zločina koje je počinio Shevardnadze i pod pritiskom „Revolucije ruža“ u studenom 2003. Podnosi ostavku. Na vlast dolazi Mihail Saakashvili i dovoljno je reći da je nakon odlaska s vlasti već nekoliko njegovih ministara procesuirano, a brojne  istrage ukazuju da bi i Saakashvili, da nije stigao pobjeći, prošao slično, pa čak gore od svojih suradnika.



    Saakashvili službeni savjetnik Ukrajine - Krv, strah i teror nejgove bivše vlade u Gruziji



    Uz takvu povijest Gruzija nije nimalo atraktivan saveznik i ima slabe izglede za ulazak u Sjevernoatlantski savez, bez obzira na svoj strateški položaj između Istoka i Zapada, kao i ulogu koji ima u tajnim aktivnostima Washingtona na Kavkazu, prodaji oružja i kao poligon za organiziranje „Obojenih revolucija“ u zemljama u okruženju. Iako je 2011. Anders Fogh Rasmussen Gruziji obećavao da će, ako se potrude u provođenju reformi, ostvariti konačni cilj, kasnje se ipak distancirao od izravnih obećanja.





    Ipak, nova ministrica vanjskih poslova Gruzije u post-Saakashvilijevoj vladi, Maia Panjikhidze, radila je sve kako bi pokušala napraviti povijesno loš potez za svoju zemlju. Rekla je da bi Gruzija mogla ući u NATO i dobiti Akcijski plan za članstv (MAP), što su u Bruxellesu odbili još i kada se Saakashvili trudio učiniti isto.





    Navodno je razlog što Gruzija zadovoljava kriterije NATO saveza "do neke mjere", ali se od Tbilisija očekuje da to učiniti u potpunosti. Dakle, što se događa?





    Ovdje nailazimo na ključni problem: Gruzija i dalje ne ispunjava zahtjeve NATO saveza u pogledu teritorijalne cjelovitosti, a Gruziji se odjednom prigovara i za „kršenje ljudskih prava“. Bez obzira što Gruzija kao partner Washingtona daje najviše vojnika po broju stanovnika u vojnim operacijama od bilo koje druge države nečlanice saveza, a u Afganistanu su imali i vrlo visok postotak poginulih i ranjenih u odnosu na druge zemlje koje su dale svoje vojnike za ISAF, iz sjedišta NATO-a u Bruxellesu i dalje stiže samo deklarativna podrška.



    Gruzijske oružane snage uvelike ovise o američkoj pomoći, Pentagon je učinio puno toga kako podigao razinu borbene gotovosti gruzijske vojske. Međutim, poraz u ratu 2008. u Abhaziji i Južnoj Osetiji je Gruziju doveo u stanje zamrznutog sukoba s Rusijom, a potencijalno i s drugim zemljama s kojima se Tbilisi nije u dobrim odnosima.





    NATO zna da prihvaćajući Gruziju, Ukrajinu pa i Moldaviju u članstvo preuzima obvezu da se suoči s Rusijom u obrani tih zemalja, ali ipak želi izbjeći Treći svjetski rat, što je karakteristično za većinu svjetskih lidera. Ne treba zaboraviti da unatoč velikom utjecaju Washingtona, NATO čine i zemlje poput Njemačke i Francuske, koje su prošle kroz dva svjetska rata i nikad neće popustiti takvim suludim zahtjevima.



    Tony Rinna, istaknuti novinar i geopolitički analitičar, 
    piše : „Ako NATO odluči prihvatiti Gruziju, mora biti spreman dokazati kako će braniti njenu teritorijalnu cjelovitost. Istina je da postoji želja proširenja, ali kada pritisak postane prevelik, NATO će u odluci o članstvu Gruzije na prvom mjestu u obzir uzeti tu prijetnju“.





    Pristupanje NATO savezu nije brz proces. Rusija je u više navrata rekla da se ne slaže s ulaskom Gruzije i Ukrajine u NATO i to su uvijek čvršće naglašavali u usporedbi sa slabim porukama ohrabrenja koje su zemljama „kandidatima“ stizale iz Washingtona.





    Zapad se isto tako vješto koristi izmišljenim ili stvarnim prijetnjama i svakom prilikom naglašava i želi dokazati „kako su te zemlje jadne žrtve koje će prije ili kasnije postati članice“, iako u sjedištu NATO-a u Bruxellesu dobro znaju da to nije istina.



    Rusija je sa svoje strane u povoljnijoj poziciji od NATO saveza, jer bez zadrške staje u obranu zemalja, svih drugih područja ili de facto suverenih republika kojima se nudi kao zaštitnik.



    Ova mogućnost vjerojatno još alarmantnija za NATO nego za Rusiju i izgleda da su se u Bruxellesu odlučili za sve druge opcije, samo ne izravni vojni angažman. To se vidjelo u insceniranom ukrajinskom državnom udaru i kasnije tjekom cijelog sukoba u Donbasu, gdje je NATO izbjegao otvorenu konfrontaciju u ruskom susjedstvu, dok s druge strane Rusija ne prikazuje slične skrupule. 





    Rasprava o izgledima Gruzije za punopravno članstvo je došla u vrijeme eskalacije sukoba u Donbasu i uoči prošlog summita NATO saveza u Cardiffu (Wales). Dakle, govoreći Gruziji NATO se ujedno obraćao Moldaviji i Ukrajini.



    Gruzijska ministrica Panjikhidze tada tvrdi da je prethodno razgovarala s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, od koje je dobila pozitivan odgovor.



    Nije posve jasno što je razumjela Maia Panjikhidze, jer je Angela Merkel zapravo rekla da se na summitu u Cardiffu neće raspravljati o Akcijskom planu za članstvo za Gruziju i da ona ne očekuje da će se to pitanje naći na dnevnom redu. 





    "Na pitanje o Akcijskom planu za Gruziju, mislim da to neće biti jedna od točaka dnevnog reda na sljedećem summitu NATO-a. No, vidimo odlučan napredak Gruzije i također smo vidjeli kako ta zemlja doprinosi zajedničkim naporima, na primjer u Afganistanu. Na sljedećem summitu NATO-a trebali bismo razmisliti o tome kako priznati da je Gruzija je dobar partner, posebno u ovim teškim misijama. Na sljedećem summitu saveza bi trebali razmisliti o tome kako odati priznanje Gruziji, koja nam je dobar partner, posebno u ovim teškim misijama, ali mislim da ima i drugih načina izvan Akcijskog plana“, rekla je tada njemačka kancelarka.



    Podsjetimo da se upravo Njemačka među članicama NATO saveza odlučno protivila davanju Akcijskog plana za članstvo Gruziji na summitu u Bukureštu u travnju 2008., koji se održao čak i prije gruzijsko-ruskog rata u kolovozu iste godine.





    Na proljetnom zasjedanju Parlamentarne skupštine NATO-a u Vilniusu, koje se održalo 30. svibnja 2014., bivši glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen je pozvao je zemlje članice saveza da na summitu u Walesu u rujnu "uzmu u obzir približavanje Gruzije" savezu i to upravo kroz Akcijski plan kojeg je odbacila Angela Merkel.





    Iako je dio američkih dužnosnika za summit u Cardiffu tražio da se u tom „odsudnom trenutku“ ne gleda toliko na ispunjavanje potrebnih kriterija, uključujući održavanje transparentnih izbora, provedbu reforme pravosuđa i ustroj profesionalne vojske, to se nije odnosilo ni na Gruziju, ni Moldaviju, a na Ukrajinu ni u primisli, nego na Balkan.





    Postoje još tri zemlje koje se također žele pridružiti klubu, a to su Bosna i Hercegovina, koja s NATO savezom već surađuje u brojnim područjima, Crna Gora, čiji je predsjednik Đukanović priznao da je pod ucjenom i zamjenu za članstvo u NATO savezu i EU uveo sankcije Rusiji, ali je od nužnosti napravio vrlinu i „zbog pritiska“ kritizirao Moskvu, te Makedonija.



     

    Imajući to na umu, Rasmussen je u Vilnius pozvao njihove predstavnike koji su morali 
    potvrditi „svoju snažnu predanost politici otvorenih vrata i euroatlantske perspektive zemalja aspiranata za članstvo u NATO savezu“.



    U zajedničkoj 
    izjavi o proširenju opet vidimo da se nigdje izričito ne govori o potrebi davanja akcijskog plana zemljama kandidatima. (NATO Parliamentary Assembly - The declaration on NATO Enlargement 30. 05. 2014. Vilnius, Lithuania)





    Tri balkanske zemlje su u puno manjoj ili nikakvoj opasnosti od napada, te stoga predstavljaju daleko manji rizik, što je razlog da odjednom imaju veće izglede za MAP od Gruzije, koja je dugogodišnji neupitni saveznik Washingtona i kojoj se godinama obećava kako „samo što nije postala članica, ali….“. 





    Treba reći kako ovdje nije riječ o punopravnom članstvu tri balkanske zemlje u NATO savezu, koje opet može biti blokirano (barem u Bosni i Hercegovini) vetom Banja Luke, što je naglasio i časopis Turkish Weekly, glasilo Washingtonu bliske Međunarodne organizacije za strateške studije iz Turske (ISRO), koliko o činjenici da se zemljama koje nemaju nadzor nad cjelokupnim državnim teritorijem ne otvara ta perspektiva i NATO dužnosnici godinama izbjegavaju dati konačan odgovor o perspektivi za punopravno članstvo u ovom slučaju Gruziji, a isto vrijedi za Ukrajinu i Moldaviju.



    Dakle, lideri istočnih i jugoistočnih europskih zemalja samo daju obećanja, iako ne postoji nikakav argument kojim to mogu potkrijepiti. Činjenica je da, povijesno gledano, organizacije poput NATO saveza ne traju dugo i, ako ne poštuju svoja pravila, njihovi članovi će im uskoro prestati vjerovati, čak i ako se sami ne pridržavaju tih istih pravila.





    U ovom trenutku NATO pokušava pokazati svijetu koliko je velikodušan i time što svijetu ne govori da ne želi prihvatiti neželjene kandidate samo iz sigurnosnih razloga, nego naglašava one političke.



    Činjenica da Gruzija, Ukrajina, Moldavija i SAD u Donbasu imaju istog „neprijatelja“ može i ne mora biti slučajnost, ali ono što je sigurno, to je da NATO nema stvarnu namjeru boriti se s Rusijom, što se već vidjelo u gruzijsko-ruskom ratu 2008.. To znači da se Washington sa saveznicima ni sada neće staviti u poziciju u kojoj bi morao braniti bilo koju od tih zemalja.



    Političke aspiracije Sjevernoatlantskog saveza su sada u potpunoj suprotnosti s vojnima. NATO već dugi niz godina, još od prvih sukoba u Južnoj Osetiji, Abhaziji i Pridnjestrovlju, pa sve do ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom i rata u Donbasu, koji ipak neće biti pripojen Rusiji, prati kako se razvijala ova situacija i sada njegovo vodstvo stoji pred izazovom kojeg mu postavljaju same zemlje članice.





    Odabrati novu vojnu ili novu političku strategiju prije nego što sva proturječja između ciljeva, resursa i posljedica izađu na vidjelo i svaka zemlja – članica ili ne - odabere svoj put.





    Dok aktualne zemlje članice odlučuju žele li vojnu ili političku uniju, Gruzija, Moldavija i Ukrajina ni na koji način neće uspjeti u potpunosti ispuniti sve vojne ili političke kriterije NATO saveza, a da ne govorimo da je vrlo upitan povratak suvereniteta nad Osetijom, Abhazijom, Pridnjestrovljem i Krimom.



    Istovremeno sjedište saveza u Bruxellesu, kao i zemlje članice, bez obzira na pritiske iz Washingtona, ne odustaju od nijednog od ovih kriterija. Ukoliko dođe do popuštanja jednoj zemlji, ostale će se morati prihvatiti u istom stanju, što znači da će NATO postati međunarodna sramota, što bi bio težak udarac za zemlje članice saveza koje se ne slažu s takvom politikom proširenja.



     

    Gruzija je u ovoj geopolitičkoj utakmici prošla najgore, jer je prema gore navedenim podacima, dala najviše krvi svojih vojnika za cilj kojeg možda nikad neće ostvariti. 





    Za kraj što reći o ulozi Rusije i maestralno odigranoj geopolitičkoj i geostrateškoj utakmici. Jesu li u Moskvi bili sigurni i sebe kada su pomogli Pridnjestrovlju, Južnoj Osetiji, Abhaziji i Krimu da se odcijepe i tako zauvijek zacementiraju težnje Kishnieva, Tbilisija i Kijeva na puti u punopravno članstvo u NATO savez, ili su se u Kremlju kockali sa sudbinom cijele Ruske Federacije, teško je odgovoriti. Činjenica je da u ovom trenutku Vladimir Putin ne treba pretjerano brinuti da će NATO izbiti na granice Rusije kao što je uspio s baltičkim zemljama. Istina je da je pitanje Donbasa još uvijek neriješeno, no, s ugašenim snovima prevratničke vlade u Kijevu o članstvu u NATO savez, dovoljno je iz procesa pregovora o statusu Donbasa udaljiti Washington, a s Europskom unijom će se već postići nekakav dogovor.



     

    Konačno, narodi u sve četiri odcijepljene regije - repubike, koji su bili metom moldavskog, rumunjskog, gruzijskog i ukrajinskog nacionalizama su rusku pomoć tražili sami i rusku vojsku dočekali kao osloboditelje. Sve ovo nije počelo u Ukrajini i na Krimu, jer Rusija zamrznutim sukobima otklanja opasnost sa svojih granica već više od 20 godina. Moguće je da su Moskvi uvjereni da će prije ili kasnije narodi u ove tri zemlje shvatiti kako im Washignton i visoki dužnosnici NATO-a godinama dolaze s obećanjima koja nikad neće ispuniti i kada se to dogodi moći će se pregovarati o mogućem „odmrzavanju“ sukoba, ali onda NATO više neće predstavljati nikakvu opasnost.



    U suprotnom slučaju postoje dvije opcije: ili se Gruzija, Moldavija i Ukrajina moraju odreći dijela de facto izgubljenog teritorija, provesti sve potrebne reforme i tada mogu postati članice NATO saveza, što svakom tko je iole upućen u politiku ove tri zemlje zvuči kao znanstvena fantastika, ili će Washington „Obojenom revolucijom“ u Kremlju postaviti svoje marionete na vlast, što isto tako nezamislivo.



    Why Is Putin Smiling About Ukraine?



    The ambition masked behind Putin's smile - Telegraph



    Foreign mass media about the Minsk agreements: Putin smiles not for nothing




    Facebook komentari:



    Komentari:(0)

    Napomena: - komentari čitatelja ne predstavljaju stav uredništva portala www.altermainstreaminfo.com.hr . Za sadržaj i točnost komentara čitatelja ne odgovaramo.


    Idi na vrh straniceBudite prvi koji će postaviti komentar