• Datum objave: Četvrtak - 12. 02. 2015 | 16:04
  • Kategorija: Geopolitika
  • Broj čitanja: 2745 puta


Rusija treba još 2-3 godine da se potpuno okrene istoku -Imperativ Washingtona je spriječiti jačanje rusko-kineskog saveza

  • piše: N.Babic


  • Nakon „Arapskog proljeća" isti scenarij destabilizacije cijele istočnoeruospke regije je kulminirao u Ukrajini, gdje je Washingtonu krajnji cilj stvoriti trajni raskol između Rusije i Europske unije, u čemu, mora se priznati, ima izvjesnog uspjeha. Iako napori američke administracije znaju biti dovedeni u pitanje odlukama lidera poput Viktora Orbana,pa čak i navodnom renesansom europske neovisnosti koja se vidjela u inicijativi Hollande-Merkel u pregovorima u Minsku, generalno gledano, SAD su uspjele stvoriti jaz između Europske unije i Rusije.



    Time se izravno udara u same temelje Washingtonu omrznutog Putinovog projekta Euroazijske unije, koji se svom izvornom obliku trebao prostirati na području od Lisabona do Vladivostoka, te ujediniti Europu i Aziju, dvije povijesno nerazdvojne cjeline koje su tisućama godina imale vrlo razvijenu gospodarsku, kulturnu, tehnološku i razmjenu u području znanosti.  





    Nažalost, američka administracija se fokusirala na onaj drugi dio i uspješno iskoristila sukobe, ratove i antagonizme prošlih stoljeća. Washington igra na kartu podjela, iako su Europa i Azija u svojoj povijesti imali puno duže periode obostrane suradnje, nego što su trajali ratovi koje su vodili. Ukrajina je u ovom kontekstu školski primjer „klina“ koji je poslužio za širenje pukotine međusobnih podjela i Moskva je često pozivala, prije svega Njemačku i zemlje istočne Europe, da pokušaju razumjeti kamo vodi rusko-europski sukob s Amerikom kao strategom takve politike. Kako god bilo, povijest neće stati i svakodnevno se donose odluke, kako u Moskvi, tako i u Washingtonu, kojima je jedini putokaz imperativ pobjede u ovoj geopolitičkoj utakmici. 





    Jedan od ruskih analitičara je izjavio „kako je ruska i međunarodna javnost već umorna od Putinovog šaha i Obaminog pokera“, čime je htio ukazati da bi svi napokon voljeli znati ishod ovog, već bi se moglo reći, hladnoratovskog nadmetanja. Međutim, izgleda da će sve ovo potrajati još neko vrijeme i potezi će se vući vrlo pažljivo, jer je ulog ipak prevelik.





    O tome kako u Washingtonu promišljaju dugoročno i temeljito govori ruski analitičar i orijentalist Roman Pogorelov, koji u kolumni za New Eastern Outlook piše o sličnim aktivnostima koje SAD protiv Kine i Rusije vode na cjelokupnom prostoru azijskog kontinenta.





    „Obojene revolucije“, „Arapsko proljeće“ i želja za „Kineskim proljećem“





    Nešto ranije je povjesničar Konstantin Penzev primijetio odlike te američke strategije, ali je naglasio da se odnosi Moskve i Pekinga nikada nisu gradili na temeljima pravila "neprijatelj mog prijatelja je moj neprijatelj", što je svojevremeno naglasio u kontekstu spora Kine i Vijetnama. 



     



    „Čak i ako Vijetnam namjerava pokrenuti spor s Kinom zbog bušenja nafte u području Paracel otočja, to bi trebala biti strogo njihova bilateralna stvar, koja ne bi smjela utjecati na rusko-vijetnamske odnose ili kinesko-ruske odnose. Glavni problem u regiji je ponašanje Washingtona, koji je zabrinut zbog svog ekskluzivnog prava na dominaciju cijelim svijetom i uvjerenja da su samo oni ti koji imaju pravo na nekontroliranu upotrebu sile bilo gdje u svijetu. Amerika se tako ponaša čak i kada se Romi potuku s kavkaskim trgovcima na sajmu u bjeloruskom gradu Zhdanovichi, kada maskirani ljudi okupiraju upravnu zgradu Ukrajini, kada uragan protutnji Jamajkom ili kada neki luđak otme djevojku u Zimbabveu. Svugdje, u cijelom svijetu je potreban američki vojnik spreman da uspostavi red.



    "Međutim, to je tako! "Realpolitik" Washingtona se hrani narodima i nacijama, japanskim i vijetnamskim protiv Kineza, Ukrajincima protiv Rusa, Albancima protiv Srba, Pakistancima protiv Indijaca, pa čak i teroristima protiv Sirijaca, i tako dalje unedogled. U tim okolnostima je Rusija odabrala novi „Azijski kurs“ i nada se da će učinkovito trgovati sa svim partnerima diljem istočne Azije i promicati mir u regiji“, piše profesor Konstantin Penzev, no, hoće li Washington to dopustiti.





    Nije nikakva tajna da ruska financijska moć uglavnom počiva na izvozu energenata. Primarni potrošač ruskog plina i nafte je Europa, pa bilo koja šteta od puknuća veza između Ruske Federacije i Europe teško može biti precijenjena. Logična posljedica trenutne krize u odnosima Rusije sa zapadnim partnerima je stvaranje bližih odnosa s Kinom.



    Ovdje je važno naglasiti da Rusiji sada približno treba 2-3, najviše 4 godine da preorijentira naftne i plinske tokove prema istoku, što je više nego dovoljan razlog za vjerovati kako će SAD učiniti sve da bi se spriječila daljnja konsolidacija suradnje između Moskve i Pekinga. Vrlo vjerojatno će u bliskoj budućnosti Zapad pokušati destabilizirati situaciju i u samoj Kini i tako pokušati oslabiti svoja dva najveća geopolitička suparnika.





    Za pretpostaviti je da će zbog iznimno bliskih gospodarskih veza između Sjedinjenih Država i Kine, opisanih izrazom "Chimerica", Amerikanci biti u stanju unijeti nemir na teritoriju azijskog diva. Uostalom, ako su se to usudili učiniti 1989., kada su zbog svojih geopolitičkih ciljeva uzrokovali masakr na Trgu Tienanmen, ali ne onaj nad civilima, nego nad kineskim vojnicima , a tek onda je uslijedila represija kineskih oružanih snaga, tko može jamčiti da će sada biti drugačije.



    Danas iz tog perioda većina pamti fotografiju „čovjeka pred tenkom“, a rijetki se obaziru na desetke knjiga, članaka, svjedočenja pripadnika američkih obavještajnih agencija, sudionika događaja, kineskih „disidenata“ koji žive u Americi i priznaju da su sudjelovali u „pokušaju demokratizacije Kine“, a da je „socijalizam s ljudskim licem“ bio samo izgovor 



    Slučajno ili ne, na 25. obljetnicu nemira na Tienanmenu su „Novinari bez granica“ (Reporters Without Borders) pokrenuli 
    on-line peticiju kojom se od kineksog predsjednika Xi Jinpinga traži izmjena kineskog ustava, a u kojoj se pobuna iz 1989. naziva ništa manje nego „Kineskim proljećem", što svakako ima više nego simbolično značenje, uzmemo li u obzir "Obojene revolucije" i "Arapsko proljeće". ( Mark Anthony Jones: Sorting fact from fiction – Tiananmen revisited)




     



    Ova mala povijesna digresija je bila potrebna kako bi pojasnili da SAD ne zanimaju niti ljudske žrtve kada je jedini cilj destabilizirati neprijatelja, što su lažnom „studentskom pobunom“ nakratko i uspjeli, a koja se sada kao déjà vu vraća kao „Kinesko proljeće“ u Hong Kongu.



    Puknuće odnosa između Rusije i Europske unije je skupo za Europljane, na što poduzetnička oligarhija često podsjeća europske dužnosnike, što ove druge svejedno nije odvratilo od uvođenja sankcija, kao i traženje dodatnih od strane Washingtona.



    Naravno da Bruxelles sve čini pod intenzivnim pritiskom iz Sjedinjenih Država, odakle se već duže vrijeme Europi pokušava nametnuti planirana Transatlantska zona slobodne trgovine i ulaganja, što očito nije u skladu s interesima ni Rusije, ni Kine.





    Analitičar Roman Pogorelov tvrdi „kako treba napomenuti da vjerojatno neće doći ni do izravne konfrontacije ili Hladnog rata između SAD-a i Kine, ali će Zapad sigurno pokušati otežati život Kinezima, službeno će se distancirati od tog procesa, kako bi se izbjegle optužbe za uplitanje u unutarnje stvari druge države, ali će se kao posljedica toga tražiti odgovor od Pekinga“. 



    Glavni cilj je zadržati Kinu zaokupljenu svojim unutarnjim problemima, kako bi se zakočile njene vanjskopolitičke ambicije. Osim toga, destabilizacija regije će prisiliti kapital iz azijskih tržišta da potraže mirnija i sigurnija financijska utočišta, koja će , naravno, osigurati SAD.



    Zapad je već počeo poduzimati preventivne mjere kako bi se zaštitio od negativnih učinaka pogoršanja stanja u NR Kini. Jedan dio stranih tvrtki se počeo povlačiti iz Kine, bez obzira što je prijenos industrijskog kapaciteta u Kinu Americi i zapadnoj Europi omogućio prevladavanje posljedica ekonomske krize '70-ih godina prošlog stoljeća. Danas europske i američke kompanije grade postrojenja ili prenose svoju proizvodnju u zemlje s nižim troškovima rada, poput Vijetnama, Pakistana, Indonezije, Indije ili Bangladeša. Očito im proizvodnja roba u Kini postaje sve manje isplativa.



     

    Mnogo toga leži u rukama zapadnih, prije svega američkih političara. Povlačenje stranih tvrtki podrazumijeva daljnji pad gospodarskih aktivnosti u Kini, što dovodi u pitanje stopu zaposlenosti, a time se automatski povećavaju socijalne napetosti. Naravno da i Kina vješto traži odgovore na probleme s kojima se suočava i za sada nema naznaka većim problemima, osim što gospodarski rast možda neće biti 7,7%, ili 7,6%, nego nešto manji, ali još uvijek daleko od recesije i bilo kakvog oblika gospodarske krize.



     



    Međutim, dovoljno se opustiti na trenutak i problemi socijalne prirode mogu biti iskorišteni od strane vanjskih sila u destabilizaciji Kine.





    Dakle, 1989. je izgovor bio smrt Hu Yaobanga i krenuli su zahtjevi za gospodarskim reformama, rješavanjem problema inflacije, političke korupcije, nepotizma; uglavnom poznatim razlozima za „pobunu“.



    Sada bi isti čimbenici, slični onima u „Arapskom proljeću“ i Ukrajini : jaz između bogatih i siromašnih, korupcija, te nedostatak američkog stila demokracije opet trebali odigrati svoju ulogu.




     



    Danas tom popisu treba dodati i onečišćenje okoliša, koje je bez sumnje danas jedan od velikih problema u NR Kini, a tim se problemom već služilo za poticanje na masovne demonstracije, koje su potom završile u neredima i sukobima s policijom.





    Neravnomjeran gospodarski razvoj obalnih i kontinentalnih regija u Kini snažno utječe na razinu dohotka regionalnih etničkih skupina, što opet dovodi do porasta nesuglasica unutar kineskog društva. Treba podsjetiti da je to bio i jedan od niza problema koji su doveli i do raspada bivše Jugoslavije, ali ne moraju uvijek posrijedi biti socijalni razlozi. Naime, Hong Kong je među najbogatijim djelovima Kine, pa su upravo tamo u ime „demokratskih standarda“ američke „nevladine“ udruge u kontaktu sa šačicom studenata i prosvjednika pokušali inscenirati novu „Obojenu revoluciju“.  



     



    Potom treba spomenuti česte napade, koji se obično pripisuju ujgurskim separatistima, a koji ne doprinose socijalnoj stabilnosti. Zabilježeno je i nekoliko manjih incidenata u južnim pokrajinama, daleko od Xinjianga, u kojima su počinitelji bili etnički Han Kinezi, ali su u javnosti službena priopćenja često primana sa skepsom.



     



    Problem separatizma nije nikakva novost za Kinu. Malo je vjerojatno da Zapad neće koristi međuetničke sukobe unutar NR Kine u vlastite svrhe. "Arapsko proljeće", kako su to predviđali američki stratezi, trebali su podići plimu kontroliranog kaosa koja će zapljusnuti Kavkaz i središnju Aziju, te pogoditi ne samo većinski muslimanske dijelove Ruske Federacije, nego također i kineski Xinjiang. 







    Kamen spoticanja je u tom pogledu bila Sirija, gdje su Moskva i Peking zauzeli kategorički čvrst stav, dobro znajući kakvu prijetnju takva strategija predstavlja za obje zemlje. Kako bi nadoknadili gubitak u Siriji, Amerikanci su uspjeli ubrzati sličan scenarij u Ukrajini, koji je navodno bio pripreman „tek“ za 2015. ili 2016. godinu.



     



    No, unatoč pokretanju „Plana B“ u Ukrajini, građanski rat u Siriji je još uvijek daleko od konačnog završetka, a tu je i novostvoreni problem „Islamske države“. U cjelini, bez obzira na to kako se razvijali događaji na Bliskom istoku, logičan sljedeći korak je pogoršanje situacije u zemljama središnje Azije, pogotovo nakon povlačenja američkih vojnika iz Afganistana, što će sigurno imati utjecaja na Kinu i osjetljivu pokrajinu Xinjiang.



     



    Iako je Peking razradio strategiju prema kojoj bi Tibet uz velika ulaganja trebao biti most između Indije i Kine, to je još jedna regija koja se tradicionalno smatra nestabilnim, a koja se za svoja prava bori uz svesrdnu pomoć Zapada. Tibet je korišten i za kompromitiranje kineskog vodstva u dobivanju Olimpijskih igara u Pekingu 2008.



    Te i druge aktivnosti pokazuju da Zapad ima sposobnost da utječe na populaciju Tibeta i to preko tibetanskih lidera i organizacija razasutih po cijelom svijetu. Danas su oblici prosvjeda u kojima sudjeluju Tibetanci demonstracije i samospaljivanje, koji opet imaju potencijal da prerastu u veću pobunu, kao što je to bilo 1959., nažalost, opet pod pokroviteljstvom CIA-e i Washingtona. Usput, „Arapsko proljeće“ je također počelo činom samospaljivanja u Tunisu. 





    Manje poznata iz perspektive separatističkih tendencija su područja na kojima žive Mongoli. Autohtono stanovništvo na ovim prostorima nije baš sklon Han Kinezima, ali je problem u tome što je zbog politike NR Kine došlo do iseljavanja i sada tamo živi jedna 20% etničkih Mongola.



    Ipak, u posljednjem nemirima u tom području je bilo pokušaja da se stvori nezavisni ili polu-nezavisni Mongolski entitet. Osim toga, poziv na ujedinjenje s Republikom Mongolijom, koja već ima samostalnost, može se koristiti kao iskra koja će zapaliti plamen posve nepotrebne pobune.





    Sada se Unutarnja narodna stranka Mongolije (IMPP) bori za pravo na samoodređenje Mongola u NR Kini, a njeno sjedište se nalazi nigdje drugdje nego u Princetonu, (New Jersey/USA), gdje je ta organizacija osnovana 1997. godine.



    Tajvan također traži da mu se prizna neovisnost od Kine. Naravno, NR Kina i Republika Kina (Tajvan) i sada 
    de facto postoje kao zasebne i suverene države, ali će i Peking i Taipei, svatko na svoj način, i dalje insistirati na jedinstvu kineske domovine.





    "Službena izjava o tajvanskoj neovisnosti bi ozbiljno narušila sliku komunističke Kine, jer bi bila prisiljena poduzeti odlučnu akciju, bez obzira na cijenu koju mora platiti. Na Dalekom istoku općenito, opasno je "izgubiti obraz", jer to sa sobom nosi i gubitak vlasti. Nakon ujedinjenja Krima s Rusijom su domaća peta kolona i neki zapadni stručnjaci počeli aktivno promicati ideju kako bi Krimski presedan mogao biti korišten od strane Kine na Dalekom istoku Rusije i da bi Peking mogao, pozivajući se na isto pravo kao i Moskva, tražiti neke dijelove ruskog teritorija“, piše orijentalist Roman Pogorelov.





    Glavna svrha te propagande je utjecati na javno mnijenje, kako u Rusiji, tako i u Kini, te na taj način stvoriti dodatne prepreke na putu jačanja strateškog partnerstva između Moskve i Pekinga. U stvari, Krim je daleko od prvog takvog slučaja, jer postoje presedani na Kosovu, Komorima i drugdje. 



    Dakle, riječ je o triku Zapada u promicanju vlastitih interesa, a malo je vjerojatno da Kina želi koristiti takvu taktiku, i to protiv Rusije. Međutim, ne postoji jamstvo da se takav scenarij ne bi mogao dogoditi samoj Kini. 





    Peking je ukazao na to kada je tijekom svog posjeta Europi kineski predsjednik Xi Jinping od njemačke kancelarke na poklon dobio mapu Kine koja 1735. tiskana u Njemačkoj. Tada je američki časopis Foreign Policy naveo „kako je njemačka kancelarka kineskom predsjedniku poklonila mapu koja sadrži skrivenu poruku".





    Naime, na karti je nedostajalo mnogo područja koja se službeno smatraju sastavnim i neotuđivim dijelovima Velikog kineskog kraljevstva, ali su na njoj nedostajali i Tibet, Xinjiang, Mandžurija i Mongolija. Teško je zamisliti da europski visoki dužnosnici i njihovi pomoćnici nisu znali za osjetljivost Kineza u vezi drevne kartografije. U Kini i mnogi smatraju da su Nijemci to vjerojatno učinili namjerno u pokušaju da izvrše pritisak na kinesko vodstvo, te da ih podsjete na njihove unutarnje probleme. 





    Međutim, Kinezi nisu ostali dužni i na kineskom internetu je objavljenja jedna sasvim druga karta, tiskana u Londonu 1844., na kojoj kineska država uključuje sva „oteta“ područja, ali i neke zemlje koje sada pripadaju Rusiji. To je naravno izazvalo je val antiruskog sentimenta u kineskoj blogosferi, što je odmah privuklo pozornost ruske oporbe, kao i stranih medija.



    Jasno je da je savez između Moskve i Pekinga, u bilo kojem obliku, ozbiljno potkopao utjecaj Zapada, posebno Sjedinjenih Država, koje žele zadržati svoju dominantnu poziciju u svijetu.



    Stoga je destabilizacija situacije u ruskom i kineskom okruženju, ali u unutar same Rusije i Kine, za Washington puno poželjniji i mnogo lakši način da se zadrži nezaustavljivo jačanje geopolitičkih suparnika, od izravne konfrontacije ili vojnog sukoba. Stoga je za očekivati da američka administracija i njihovi NATO saveznici neće propustiti niti najmanju mogućnost da to i učine. Hoće li u tome uspjeti, to opet ovisi o pozornosti Moskve i Pekinga i njihovim odlukama.



    Vezano za temu: 



    F. William Engdahl: Merkel i Hollande ruše NATO koji se održao ratom u Jugoslaviji, sada Ukrajini




    Facebook komentari:



    Komentari:(0)

    Napomena: - komentari čitatelja ne predstavljaju stav uredništva portala www.altermainstreaminfo.com.hr . Za sadržaj i točnost komentara čitatelja ne odgovaramo.


    Idi na vrh straniceBudite prvi koji će postaviti komentar